Ludost križa

Čitanje: 1 Korinćanima 1: 18-31 (Izaija 49: 1-7; Psalam 71: 1-14; Ivan 12:20-36)

Razmišljanje: Kada su panelisti (nas troje) na tribini u Novom Sadu bili pitani zašto smo odabrali kršćanstvo, nisam puno morao razmišljati. Odgovorio sam, zato jer je to najluđi izbor od svih! Niko normalan, koji bi se odvažio započeti pokret koji ima aspiraciju da preraste u svjetsku religiju, ne bi izabrao narativ rane Crkve i ne bi to uradio na njihov način. Ova vrsta ludosti trebala bi biti karakteristična za svakog čovjeka koji je izabrao kršćanstvo.

Pavle sažima ovu ludost kršćanske vjere u dvije izjave. Prva je da je Božja ludost mudrija od ljudske mudrosti. Pavle je bio upoznat s mudrošću. Mudrost se visoko cijenila u židovskoj kulturi. Poznavao je i grčku mudrost. Citirao je njihove pjesnike i raspravljao sa filozofima iz ove tradicije. Poznavao je i Rimsku superiornu državnu, imperijalnu mudrost i genijalnost. Bio je upućen čovjek. Ovo znanje je apsolvirao i vješto se njime služio.
Ali nakon što se susreo s Uskrslim, shvatio je da je ludost križa materija kojom je nemoguće ovladati. Nemoguće je preraditi to gradivo. Razmišljanje o tome će poraziti svaku logiku tj. logika ne može obuhvatiti granice veličine Božje ludosti. Zašto? Jer križ, simbol sveukupnog Isusovog života, je simbol Božjeg samodricanja/samopražnjenja – kenoze.
Kao što je N.T. Wright negdje napisao: „Pre-egzistirajući Sin nije smatrao jednakost s Bogom kao oslobađanje od zadatka (otkupljenja) koji je jedino moguće sprovesti prolaskom kroz patnju i smrt, već kao jedinstvenu kvalifikaciju za njegovo izvršenje.“
Pavle je napokon shvatio da je Bog onaj koji sebe daruje za svijet, koji se odriče sebe i koji preuzima rizik, a da je Isus taj koji je posrednik ovog Božjeg djela.
Pogledajte svijet oko sebe…pogledajte vijesti…pročitajte novine…za što je tu vrijedno rizikovati, dati sebe, odreći se sebe, žrtvovati se. U našim očima, davanje svog života za ovaj svijet je veoma glupo. Tako je glupo dati sebe za bližnjega, a kamoli za neprijatelja.

Druga karakteristika ludosti kršćanske vjere govori o tome da je Božja slabost jača od ljudske snage. Pavle je bio čovjek koji je ljudsku (posebno onu rimsku) silu poznavao, primjenjivao i čak se na nju pozivao, ali je istovremeno, na svojoj koži osjetio njenu okrutnu moć. Pišući Crkvi u Korintu, on iznova pokušava otvoriti oči kršćanskoj zajednici koja se polako vraća u onaj stari oblik postojanja u kojem se ljudska mudrost i moć uzdižu na pijedestal i postaju sredstvo postizanja ciljeva.
Zamišljam velikog apostola vjere koji u svojim mislima, po ko zna koji put, razmišlja o ne tako davnom događaju u Jeruzalemu. Tokom Velike sedmice, ljudska sila će stegnuti obruč oko nevinog čovjeka iz Nazareta. Svako normalan je mogao znati da će takva moć prevladati. Kaznit će ga najbrutalnijom smrću tog vremena – razapinjanjem na križu – vrhunskom demonstracijom moći najvećeg imperija u istoriji čovječanstva. Ali postoji nešto što niko normalan, tih trenutaka, nije mogao znati. Za manje od četrdeset osam sati, samo od petka popodne do nedjelje u zoru, sa usana nekih žena, kasnije i muškaraca, počela se širiti vijest: “Uskrsnuo je!”
Štaviše, na kraju ove poslanice, Pavle će se sjetiti da se Krist, nakon što se pokazao svojim učenicima, pokazao i njemu. Pavle je potpuno bio svjestan moći carstva i ovog svijeta, ali je bio potpuno uvjeren da je Kristova slabost nadvladala carstvo i ovaj svijet.

Crkva je uvijek kušana da bude mudra, oštroumna, efikasna, imitirajući svijet, umotavajući tajnu evanđelja u ljudsko razmišljanje koje može dati sigurnost i uvjerljive zaključke koji će izdržati test svjetovnih kritika. Pokazalo se, međutim, da kada crkva oponaša mudrost svijeta, zaboravlja svoj poziv na ludost evanđelja; postaje razborita i proračunata na način da se ruga ludosti vlastite istine.

Molitva: Molite danas riječi apostola Pavla iz poslanice Rimljanima 1:16 , ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku…

Photo by Dustin Humes on Unsplash

Posted in Tekst za dnevnu pobožnost.