Čitanje: Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.
(Ovaj poticaj na molitvu je objavljen 20.03.2020, u vrijeme početka pandemije izazvane koronavirusom. Od tada su prošle tri godine. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nada se da bi pandemiji mogao doći kraj u 2023. godini. Kako su protekle tri godine uticale na vas i šta se promijenilo?)
Razmišljanje: Dešavanja izazvana pandemijom korona virusa su u protekla dva mjeseca natjerala čovječanstvo da se suoči sa lavinom pitanja na koja treba pronaći odgovore. Državne vlasti se pitaju koji je najbolji način reorganizacije društva u cilju spriječavanja širenja zaraze. Medicinari se pitaju kako, sa ograničenim resursima, na najbolji način, pružiti pomoć zaraženima i onima pod sumnjom. Strah od ekonomske krize, jednako pogađa i poslodavce i radnike, dok razmišljaju o neizvjesnoj budućnosti. U svjetlu zabrane javnih okupljanja, Crkve i vjerske zajednice se suočavaju sa istorijskim izazovom u kojem trebaju pronači način kako da sačuvaju temeljne vrijednosti, poput zajedništva, koje ih i čine time što jesu (Crkva, grčki Ekklesia, znači skup, skupština, zbor). Na nivou porodičnog života, svi se suočavamo sa velikim brojem pitanja na koja je teško suvislo odgovoriti. Kretati se ili ne? Putovati ili ne? Vratiti se odakle smo došli ili ne? Gomilati zalihe ili ne? Približavati se jedni drugima ili ne? Otići na kafu sa prijateljima ili ne? Čini mi se da, i sam, dugo nisam bio u situaciji u kojoj sam toliko puta pomislio ili rekao: ”Ne znam.” Tješi me nešto što sam davno naučio – u redu je ne znati.
Nakon što smo, u proteklim danima, razmišlji o molitvi Oče naš u narednim ćemo koristiti Apostolski simbol vjere ili popularnije Apostolsko vjerovanje. Ovaj kratki tekst sadrži konačnu redakciju najranije univerzalno prihvaćene izjave kršćanske vjere. Na svakoj od ovih izjava je kršćanska Crkva kroz vijekove stajala, kao svjedok (objavljivanjem i odbranom vjere) i dobro svjedočanstvo (angažmanom i zalaganjem u društvenoj zajednici) za Onoga koji ju je Svojim pozivom uspostavio. Kao što je, na ovom vjerovanju, Crkva krčila svoj put kroz istoriju, tako treba nastaviti dok Krist ponovo ne dođe.
Kako je moćno i utješno to što Apostolsko vjerovanje počinje riječju “Vjerujem…” U vrijeme kada je na nama tako veliki pritisak da znamo, u vrijeme kada strah i neizvjesnost u nama proizvodi potrebu da budemo u kontroli, ova riječ djeluje oslobađajuće. Ona nas podsjeća da najvažnija stvar, naša vjera, naš odnos sa Bogom Ocem nije rezultat naše potrage i spoznaje, već Njegove objave. On se nama objavio, a mi (mu) vjerujemo. Toliko stvari ne možemo znati, ali možemo biti sigurni da je onaj koji nas je ljubio još dok smo mu bili neprijatelji (Rimljanima 5,6), i koji nas je pozvao da budemo njegova djeca, u potpunoj kontroli.
Hajde da mu vjerujemo i u ovim teškim danima. Vjera koja je Crkvu održala vijekovima je i naša vjera. Znajući ovo i opkoljeni oblakom svjedoka uprimo pogled u Začetnika i Dovršitelja vjere da ne klonemo duhom. I trčimo trku u kojoj ćemo biti i svjedoci i svjedočanstvo za onoga koji nas je toliko ljubio da je, prezrevši sramotu, podnio križ i koji sjedi sa desne prijestolja Božijeg. (Hebrejima 12,1-3).
Molitva: Gospode, hvala ti što si mi otvorio oči da te vidim u tvojoj savršenoj objavi u Sinu, Gospodu Isusu Kristu. Daj mi mudrost u ovim teškim danima i oslobodi me svakog straha. Pomozi mi da se odvažim i da budem tvoja so i svjetlo svima koji me okružuju. Amen.