(Duhovno razmišljanje za Veliki petak – 18. april 2025.)
Psalam 22, stih po stih, otkriva srce čovjeka koje viče iz tame. Ne boli ga samo ono što dolazi izvana — vrijeđanja, ismijavanja, pa čak ni fizičke rane. Najdublje boli osjećaj da je ostavljen. Da nema pogleda koji ga vidi. Da nema ruke koja ga dotiče. Nema glasa koji mu kaže: „Tu sam.“
Čovjeka se može povrijediti riječima, napasti tijelom, ali čini se da je dublja bol ona kada netko jednostavno okrene glavu. Kada ga ne vidi. Kada prođe pored njega kao da ne postoji. To je bol koja lomi duh.
Mnogi znaju kako izgleda tama. Oni koji su prošli — ili još uvijek prolaze — kroz rat, gubitak najbližih, siromaštvo, hronične bolesti, duga razdoblja tjeskobe ili epizode depresije, znaju što znači osjećati se zaboravljenim od Boga. Znaju kako je to vikati danju, a ne čuti odgovor. Vapiti noću, a ne pronaći odmora za svoju dušu. Osjećaj koji dolazi s dubokom patnjom zna biti zastrašujući. Kao da je čovjek bačen u crni bezdan. Takva patnja zbunjuje, lomi i rađa dubok osjećaj napuštenosti — čak i od Boga. Ti osjećaji su stvarni i ne treba ih umanjivati. I tada se neizbježno javljaju pitanja: Je li Bog ljut? Je li ova patnja znak Njegova odbacivanja?
Psalam 22 donosi krik čovjeka iz tame, ali i otkriva svetu istinu: riječi psalmiste ponovio je i Isus dok je visio na križu. On nije samo okusio tamu, već je u nju potpuno ušao. Tri sata trpio je pod njezinom težinom, a oko devetog sata (oko 15:00 sati), iz tame je izbio vapaj — pitanje upućeno Nebu, na koje nije dobio odgovor prije smrti — „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
U Svetom pismu tama asocira na mnoge stvari: neznanje, strah, kušnju, izdaju, zlo, smrt. Ali najčešće je vidljivi znak Božjeg suda i nezadovoljstva. Ona simbolički govori o odvojenosti od svjetla, od samoga Boga. Slična tama prekrila je Egipat u Knjizi Izlaska kao znak Božjeg suda nad Egipćanima. Tama koja se spustila na zemlju u trenutku Isusova raspeća nije bila samo prirodni fenomen — bila je izraz Božjeg suda i nezadovoljstva
A ako se pitamo, je li Bog zaista napustio Isusa, ili se Isus samo tako osjećao? Isusove riječi treba shvatiti ozbiljno, upravo onako kako su izgovorene. Ni Matej ni Marko ne daju naznaku da Isus nije mislio ono što je rekao. Te riječi otkrivaju dubinu patnje kroz koju je prolazio — uronjen u duboku tamu, potpuno odvojen od Oca, kako bi ponio grijehe svijeta. Kršćani vjeruju od samih početaka da je Isus dao svoj život kao otkupninu za mnoge, za oproštenje grijeha, i da je zbog toga morao — barem na trenutak — biti potpuno ostavljen od Oca. Teško je u potpunosti razumjeti dubinu toga trenutka, jer ga je nosio Onaj koji je u više navrata rekao da je „jedno s Ocem“.
Božji sud je sud nad grijehom i zlom. Njegovo nezadovoljstvo odražava svetost Njegove prirode. On se ne miri sa tamom u koju je čovečanstvo, svojim odlukama, uronilo i u koju sve dublje tone. Isusova žrtva otkriva duboku Božju čežnju — čežnju da pomiri svijet sa sobom, da izgubljenu djecu vrati kući.
Zato, umjesto da se pitamo: „Je li Bog okrenuo glavu od nas?“, bolje je da postavimo dublje pitanje: „Šta nam Isusova ostavljenost otkriva o Božijoj ljubavi?“ Umjesto da sumnjamo ostavlja li nas Bog u trenucima naše boli i tame, prisjetimo se Isusovih posljednjih riječi na križu: „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj.“
Možemo reći: ako je Bog okrenuo lice od Krista, to nije učinio iz ravnodušnosti, nego iz ljubavi prema nama. U tom činu — kada je odvraćao pogled od Sina koji je nosio grijehe svijeta — okrenuo je svoje lice prema čovječanstvu. Isus je bio ostavljen kako bi mi mogli biti primljeni. On je prošao kroz potpunu tamu da bismo mi mogli hodati u svjetlu. Sljedbenici Krista, po uzoru na Njega, predaju svoj život u Božje ruke. I to je mjesto sigurnosti. Mjesto gdje nitko nikada nije zaboravljen.
Kristova smrt je poziv. Njome su otvorena vrata da dođemo Bogu i da Mu predamo svoj duh (život). Isus je podnio najveću moguću ostavljenost — da mi ne bismo morali proći kroz nju. Božji pogled nikada ne skreće. Njegova prisutnost ne ovisi o tome kako se osjećamo. On je prisutan — i kad je najtamnije.
Veliki petak govori o tome. O Sinu Božjem, Isusu Kristu, koji je ušao u najdublju tamu — ne samo da bi je iskusio, već da bi iz nje izveo one koji se u njoj nalaze.