Žrtva opakog mrska je Jahvi, a mila mu je molitva pravednika.
Vjerovatno ste se, čitajući Bibliju, susreli sa događajem zapisanim u 1 Samuelovoj 15 u kojem kralj Šaul nije potpuno izvršio Božju zapovijed pod izlikom da je to uradio da bi prinio žrtvu Bogu. Saznavši za to prorok Samuel ga je podsjetio da ga nikakav religiozni riutal ne može spasiti od moralne krize i neposlušnosti Božijoj naredbi.
Bog ne traži od svoga naroda da ga slavi izvršavajući religiozne rituale, već svojim životom. Sjetite se poznatih stihova iz Pavlovog pisma Rimljanima u kojima čitamo da trebamo prinijeti sebe kao živu žrtvu, svetu i ugodnu Bogu, kao znak duhovnog bogoštovlja. (Rimljanima 12:1)
Oni koji su se predali kao žrtva ne pripadaju više sebi, već pripadaju Bogu. Konačno trebamo shvatiti da Bog ne želi nešto od nas – on želi nas!
Na kraju svoje misli, u našim prevodima Biblije, Pavle kaže da će to, ako ispravno shvatimo, biti znak našeg duhovnog bogoštovlja. Ali u grčkom orginalu ne piše duhovnog što bi bilo pneumatikos već logikos, što upćuje na nešto promišljeno, smisleno i razumno tj. logično. Ljudi imaju mogućnost, koju im je dao Bog, da razmišljaju, i da kao bića razuma i logike dođu do zaključka da je samo On vrijedan naše cjelokupne žrtve kao istinskog izraza bogoštovlja.
Dakle, prinijeti samoga sebe kao živu žrtvu je naše razumno i logično bogoštovlje jer odražava i našu spoznaju o tome ko je Bog jeste, a sadrži i naš odgovor na ono što je On za nas učinio. Molitva je, kao dio našeg smislenog bogoštovlja, odraz razumijevanja da je Bog taj koji pokreće svemir a ne da se svemir okreće oko nas.
Oče, hvala ti za tvoju konačnu žrtvu na križu kojom si pomirio sa sobom cijelo stvorenje i vratio nas sebi – nas koji smo zlim djelima bili udaljeni od tebe. Pomozi nam da ti danas prinesemo sebe kao ugodnu žrtvu, svetu i bez mane.