Tko uzađe na nebo i siđe? Tko uhvati vjetar u šake svoje? Tko sabra vode u plašt svoj? Tko postavi krajeve zemaljske?
Naš Bog pred nama ima neke tajne. Ne zato što je zao ili zločest, niti zato što ne želi podijeliti to sa nama. Ne zato da bi nam uskratio svoju dobrotu. Poput roditelja koji voli i koji zna šta je najbolje za nas, On nas ne opterećuje stvarima koje trebamo znati. On je misteriozan Bog, Bog čija ljubav nema granica, koji je toliko nesaglediv, da nikada ne možemo razumom obuhvatiti Njegovo postojanje. On je toliko iznad nas, prebiva u nama i potpuno nas obuhvata. On zna sve i želi da Ga znamo.
U ovom životu postoji toliko toga što ne razumijemo. Današnji stihovi podsjećaju me na zadnjih nekoliko poglavlja knjige o Jobu. Job je toliko toga izgubio, njegovi prijatelji davili su ga “savjetima” i “velikim riječima”. I dok je patio, i mnoge stvari dovodio u pitanje, Job nije pristao da prokune Boga. Nakon nekoliko sati, ako ne i dana, u kojima su glasovi ovoga svijeta pokušali da ukradu Jobu njegov identitet, napokon se otvara prostor u kojem će govoriti Bog. Bog ne daje Jobu nijedan odgovor na to radi čega je morao pretrpjeti sav taj bol. Bog jednostavno otkriva ko je On. A kakav je Jobov odgovor na to?
“Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.” (Job 42,5)
Nebeski Oče, toliko toga znam o Tebi – toliko ljudi mi je reklo ko si, toliko sam čitala o Tebi u Tvojoj Riječi. Ali, da li Te vidim? Da li Te vidim u misterioznosti ovoga svijeta?
Okreni svoje oči ka Isusu
Pogledaj samo u Njegovo prekrasno lice
I ovozemaljske stvari čudesno će izblijediti
U svjetlosti Njegove slave i milosti
– Helen Howarth Lemmel