Čitanje: Rimljanima 8,26
Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.
Razmišljanje: Ako smo iskreni prema sebi, moramo priznati da postoje trenuci kada se ne možemo moliti. Bilo je trenutaka kada sam se morao moliti, bilo je hitno, osjećao sam da ću se, od boli, raspasti iznutra, ali sam jedva mogao razgovarati s Bogom. Možda bih promrmljao nekoliko riječi, “ali sam Duh se zauzima za nas uzdisajima koje je previše duboko za riječi.”
Vidjeli smo u jučerašnjem molitvenom poticaju da svijet pati, stenje u porođajnim bolovima novog stvaranja. Crkva ne treba biti odvojena od boli našeg svijeta; sada otkrivamo da sam Bog ne stoji odvojen od boli i svijeta i crkve, nego dolazi da prebiva u njenoj sredini u ličnosti i snazi Svetoga Duha
Molitva: Oče, hvala to što prebivaš u našoj boli i zastupaš za nas po Duhu neizrecivim uzdisajima. Molimo te da kao tvoja Crkva ne budemo daleko od boli našeg svijeta, već da, poput tebe budemo blizu onima koji pate i da zastupamo za njih…