Čitanje: 1 Petrova 1:17:
Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti.
Razmišljanje: Zvati Boga svojim Ocem istovremeno je privilegija i odgovornost. Bogobojaznost je povezana s odgovornošću. Biti bogobojazan znači živjeti u skladu s Božjom voljom, Njegovom objavom i pozivom kojim si pozvan. To podrazumijeva odabir da uvijek, u svakom trenutku i u svakoj odluci, činiš dobro. Međutim, često se ne osjećamo sposobnima biti onakvi kakvi želimo biti – dobri, a kad to želimo, nailazimo na izuzetne poteškoće. Petar je svjestan toga. Život u Maloj Aziji bio je težak za kršćane. Prošli su kroz vrijeme progona, a činilo se da neprijateljstva postaju sve jača, što je izazivalo strah i zabrinutost.
Ako bismo pročitali ovu rečenicu počevši od kraja, možda bismo dobili jasniju sliku onoga što Petar želi reći, a to je da je bogobojaznost način života (koji smo izabrali) čak i u vremenima progona, jer ćemo se neizbježno suočiti s Božjim sudom na kojem će se svakom čovjeku pravedno suditi. Ovo bi posebno trebalo biti jasno onima koji Boga nazivaju svojim Ocem. A zašto je to tako?
Familijarni odnosi s Ocem, jer je takva Njegova priroda, ne mogu biti opravdanje za zlodjela ili loše ponašanje. Gospod je nepristrasan. Nepristrasnost, sjetimo se, znači jednako postupanje prema svim stranama bez pristranosti ili naklonosti prema jednoj strani. Sjetite se Ivanovih riječi:
I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. (Matej 3:9)
Bog i pristrasnost ne idu zajedno – On će suditi svakoga prema njegovim djelima. Stoga, trebamo živjeti u “strahu” ili “strahopoštovanju”. Možda koristim malo blaži izraz, jer originalna grčka riječ je phobos – strah. I mi, kao Božja djeca, trebamo biti nepristrasni. Izgleda da je normalno biti dobar samo prema onima koji su dobri prema nama, što je definitivno lakše. Međutim, to nije ispravno. Otac traži više od nas – traži da ljubimo i svoje neprijatelje! Na kraju, ako već moramo osjećati neki strah, neka to bude strah od Boga, a ne od onih koji nas progone (oni će svakako biti nagrađeni prema svojim djelima)!
Imajmo na umu da je ovo vrijeme prolazno i bliži se svom kraju. Živimo život koji će biti “ovjeren”, koji će dobiti svoje konačno potvrđivanje u budućnosti. Mi smo svojevrsni stranci ovdje na zemlji, slično kao Isus koji je došao svojima, a njegovi ga nisu prihvatili. Isto tako, mi smo ovdje na Božjoj zemlji, ali još uvijek se osjećamo kao stranci.
Zaključak je sljedeći: kao kršćani ćemo se suočiti s problemima zbog svoje vjere i često nećemo biti srdačno prihvaćeni u društvu. Međutim, ne smijemo se bojati protivnika i nevolja koje progonstva donose. Trebamo se bojati naših vlastitih reakcija i trebamo usmjeriti našu snagu na to da se uvijek ponašamo u skladu s Božjom voljom i Njegovom riječju.
Stoga, nemojmo se iznenaditi kada shvatimo da će Bog od nas često zahtijevati da šutimo kada bismo željeli govoriti, da govorimo kada bismo radije šutjeli, da ne uzvraćamo istom mjerom iako nas drugi ohrabruju i govore kako je to opravdano. Možda ćemo imati manje, ali ćemo biti sretni. Možda ćemo se činiti “glupima”, ali zapravo ćemo biti mudri. Možda ćemo nositi više tereta, ali će Gospodin olakšati naš teret. Možda ćemo hodati duže, ali će On nositi nas kada izgubimo snagu. Možda ćemo umrijeti, ali ćemo u tom trenutku biti življi nego ikada ranije u najsvjetlijim trenucima zemaljskog života.
Molitva: Bože Oče, zahvaljujemo Ti što si nam dao privilegiju i odgovornost da Tebe nazivamo Ocem. Uvijek želimo živjeti u skladu s Tvojom voljom i pozivom kojim smo pozvani. Molimo Te da nam pomogneš da uvijek biramo činiti dobro, čak i u teškim trenucima kada se osjećamo nesposobnima biti onakvi kakvi želimo biti. Amen!
Photo by Graphic Node on Unsplash