Čitanje: Job 40,4
»Odveć sam malen: što da odgovorim?
Rukom ću svoja zatisnuti usta.”
Razmišljanje: Jučer je Tursku pogodio razoran zemljotres. Dok ovo pišem, na vijestima javljaju da je poginulo više od 2000 ljudi. Napominju i da će biti još žrtava, jer akcija otkopavanja i spašavanja još uvijek traje. Nadamo se da će preživjeli na vrijeme biti spašeni iz ruševina.
Ogroman je i broj povrijeđenih. O materijalnoj šteti ćemo još da čujemo, ali to je najmanji problem. Ovakve tregedije ostavljaju nas nijemima. Suočeni sa ljudskim gubicima ovih razmjera, možda je najbolje da takvi i ostanemo – nijemi. Ako neki glas treba da prekine tišinu neka to bude naricanje, jauk i plač. Ovo je vrijeme za bol i tugu. Brzopleto, u najboljoj namjeri, prečesto pokušavamo objasniti neobjašnjivo. Dokučiti ono što je van domašaja razuma. Na kraju,
napravimo samo gore.
Možemo li, ipak, nešto učiniti u ovakvim i sličnim situacijama? Apostol Pavle dao nam je najbolji savjet kada je rekao: “Plačite sa onima koji plaču!” (Rim 12,15b) Još jedna stvar koju možemo uraditi, je da se pridružimo nekoj inicijativi i doniramo, koliko možemo novca, da se ublaži materijalna šteta. Također, možemo da molimo za Očevu utjehu. On je jedini koji ima moć da iscjeli slomljeno srce i da donese utjehu i nadu.
“…I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.”
(Otk 21,4)
Molitva: Oče, molim te da stihovi iz Otkrivenja postanu stvarnost svima koji su izgubili najmilije u ovoj tragediji. Blagoslovi Turski i Sirijski narod. Daj im snage da se, u ovim danima, mogu nositi sa težinom tregedije koja ih je zadesila…