Kruh naš svagdanji daj nam danas!
Istina je: Bogu uvijek mogu vjerovati za vječne stvari. Znam da postoji život poslije života, znam da postoje Raj i Pakao, znam da me Isus spasio od kazne i otvorio put u Očevu blizinu. Jednog dana… Ali danas?
Vjerujem li da ću imati novca da platim račune? Vjerujem li da će sutrašnji ispit dobro proći? Vjerujem li da imam šansu da nađem posao? Možda najbolje da se za te stvari pobrinem sam?
Često se sjetim jednog čovjeka koji je jednom davno došao na molitveni sastanak u našu crkvu i molio ovako: “Bože, pomozi ovim dobrim ljudima, a ja ću se sam snaći!” Svako od nas nosi neka svoja “oštećenja”, o tome smo i ranije nešto rekli. Svi smo bili u situacijama kada se nas iznevjerili oni u koje smo polagali nade, koji su obećavali, o kojima smo ovisili… “U se i u svoje kljuse”, jedna od onih koje prvo naučimo.
Sestro, brate, neću ti reći ništa što već ne znaš: zna Otac tvoj šta ti je potrebno.
On je prisutan. Nije nalik tvom odsutnom ocu ili prezauzetoj majci.
On je zainteresovan. Tvoji roditelji, tvoji prijatelji nekada možda nisu imali vremena za tebe. Bili su okupirani svojim problemima, svoje teretima, svojim obavezama. Ono što je tebi predstavljalo kraj svijeta, za njih je možda u kritičnom momentu bio problemčić nevrijedan pažnje.
On je u stanju. Ranije si bio u situacijama kada ti ni ti dragi ljudi koji su bili okupljeni oko tebe, potpuno mobilisani, puni ljubavi i želje da ti pomognu, to jednostavno nisu mogli uraditi. Tvoj problem je bio veći od njih.
Bilo da je u pitanju današnji ručak i vječna sudbina, tvoj Otac zna; tvoj Otac je tu; tvom Ocu je stalo; tvoj Otac može.
“Tko će od vas sinu svojemu dati kamen, ako ga zamoli kruha. Ili tko će mu dati zmiju, ako zamoli ribu? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima, koji ga za to mole!” (Matej 7,9-11)