Čitanje: 1 Petrova 1:14-15; Kološanima 3:1-5
Kao poslušna djeca ne oblikujte se prema prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju.
Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to je idolopoklonstvo!
Razmišljanje: Kako živjeti svoju vjeru svaki dan? Da li je to lako ili ne? Razmislite o svojim okolnostima. Šta za vas znači živjeti ono što ispovijedate na poslu, u školi, među prijateljima koji nisu kršćani? Da li je teško među kršćanima, također? Ovo zvuči kao paradoks, ali ima raznih kršćana. Da li se imperativ svetosti odnosi na samo određene oblasti života kao što su crkva, porodica, konferencija ili kamp?
Ranokršćanski autor Tertulijan (2 vijek n.e.) bavio se pitanjem svakodnevnog kršćanskog života u paganskom okruženju u svojoj knjizi O idolatriji, koju počinje riječima:
„Najveći zločin čovječanstva, najveća krivnja koja optužuje svijet, cjelokupni izvor osude, jest idolopoklonstvo. Jer, iako svaki pojedinačni grijeh zadržava svoje vlastite karakteristike, iako je određen da bude osuđen pod svojim vlastitim imenom, ipak se svrstava pod opću kategoriju idolopoklonstva. Zanemarite imena, razmotrite djela, idolopoklonik je također ubojica. Možete se pitati koga je ubio? Ako to pridonosi pogoršanju optužbe, ne stranca niti osobnog neprijatelja, već samog sebe.”
Vratiti se u prijašnje obrasce življenja bilo bi, prema Tertulijanu, jednako kao zadavanje smrtonosne rane samome sebi. Petar je sigurno bio svjestan težine izazova s kojima se suočavala svaka osoba koja je bila jednako dio Rimskog carstva i Kraljevstva Božijeg. Za svakog obraćenika, bez obzira dolazi li iz poganstva ili židovstva, ovo su bila velika pitanja. Ako ste bili dio Rimskog carstva, svakodnevni izazov sastojao se u tome da se izbjegavaju situacije koje su podrazumijevale religiozne rituale koji su bili sastavni dio života. To je značilo da su kršćani morali donositi teške odluke u vezi sa svojim zanimanjima. Na primjer, zbog prinošenja žrtava bogovima, bilo je nemoguće za nekoga ko je postao kršćaninom ostati agonothetes. To su bili upravitelji svetih igara koji su birani među narodom u državi u kojoj se igre održavaju. To je bila časna pozicija u društvu jer su igre bile od velike važnosti u Rimskom carstvu. Igre u Olimpiji, u čast Zeusu (Olimpijada), označavale su početak računanja godine. Pitijske igre u Delfima održavane su u čast Apolonu; Nemejske igre u Korintiji u čast Zeusu i Heraklu; Istmijske igre kod Korintske prevlake u čast Posejdonu.
Jedan primjer hodanja po tankoj liniji između konformizma i ugodnosti Bogu je rimski vojnik. Prema Tertulijanu koji ovo navodi u svome djelu O Idolatriji, moguće je da obični vojnici nisu morali učestvovati u ritualima prinošenja žrtve Imperatoru. S druge strane oficiri su to morali činiti. Jedan od svjedoka vremena progona je epitaf u Laodicejskog biskupa Markus Julius Eugeniusa na kojem piše:
„Služio sam vojničku službu u odjelu upravitelja Pisidije i oženio se kćerkom senatora Gaiusa Nestorijana, Flavijom Julijom Flavianom. S ponosom sam obavljao vojničku službu kada je u međuvremenu stigla naredba za vrijeme vladavine Maksiminusa Daje da kršćani trebaju prinositi žrtvu i ne smiju napustiti vojsku: Podnio sam brojne torture pod upraviteljem Diogenom i udaljio se iz vojske, zadržavajući vjeru kršćana. Kratko sam boravio u gradu Laodikeru i postavljen sam za biskupa po odluci svemogućeg Boga te sam obavljao biskupsku službu punih 25 godina s velikim dostojanstvom. Obnovio sam cijelu crkvu od temelja i sve njezino uređenje, uključujući dvorane, unutarnje dvorište okruženo s četiri strane galerijama stupova, slikama i mozaicima, fontanu i ulaznu dvoranu, te sam je opremio svim klesanim radovima u kamenu i sveukupno s odabranim materijalima. Dok sam se pripremao napustiti ovaj svijet, izgradio sam svoj grob i sarkofag, na kojem sam dao uklesati gore navedeno, kao ukras crkve i moje obitelji.”
Tertulijan, na kraju svoje knjige, piše:
„Usred ovih grebena i uvala, usred ovih plitina i tjesnaca idolatrije, vjera, jedrima ispunjenim Duhom Božjim, plovi; sigurna ako je oprezna, bezbjedna ako je pažljivo budna. Ali za one koji su izbačeni preko palube postoji dubina iz koje nema plivanja prema van; za one koji su nasukani neizbježan je brodolom; za one koji su progutani postoji vrtlog, gdje nema disanja – čak ni u povratku idolatriji.”
Molitva: Gospode, molimo te da nas učiniš poslušnom djecom, da se ne oblikujemo prema našim prijašnjim požudama iz doba neznanja. Pomozi nam da živimo svoju vjeru svaki dan, suočavajući se s izazovima koji su pred nama. U okolnostima u kojima se nalazimo, neka naše svjedočanstvo bude vidljivo na radnom mjestu, u školi i među prijateljima koji nisu kršćani. Neka nas Tvoja milost vodi u interakciji s drugim kršćanima i pomaže nam da izbjegavamo konformizam, te da hodamo po tankoj liniji ugodnosti Tebi. Molimo te da nam daš hrabrost da donosimo prave odluke, bez obzira na teškoće s kojima se suočavamo, te da budemo svjetlost u mračnim vremenima. Amen