Čitanje: Raspet umro i pokopan (Apostolsko vjerovanje); Izaija 53, 5
“Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira…”
Razmišljanje: “Od te slike može čovjek vjeru da izgubi!” Ovaj komentar grofa Miškina iz Idiota F.M. Dostojevskog odlično opisuje stanje duha koje proizvodi duže posmatranje remek-djela velikog Hansa Holbajna Mlađeg. Ako je neko i mogao pomisliti da je nešto posebno, ili možda čak Božansko, bilo u toj pojavi koja je prije 2000 godina razapeta na rimskom križu umrla u Jerusalemu, ovaj prizor otklonio bi svaku sumnju. Holbajn nije naslikao sladunjavu verziju mrtvoga Krista čije tijelo čudesno, unatoč tami, isijava na križu. To nije Krist koji nam poručuje.”Ne brinite ništa, (znate priču), uskoro ću uskrsnuti.” Holbajn nam ne daje ni grotesknu, prenaglašenu sliku izmučenog Krista, poput one iz Mel Gibsonove Pasije. Krista koji nam, možda, poručuje da se iza ovakve brutalnosti mora kriti neki skriveni razlog i smisao.
Holbajn slika leš u grobu. On slika trenutak prestanka ljudskog postojanja, koji je dočekao svaki čovjek koji je živio prije nas i koji će svako od nas dočekati. To je momenat u kojem si inauguriran u prošlost i kada tvoja slika počne neumitno blijediti, jedva se održavajući u životu samo toliko dugo dok su živi oni koji te se sjećaju (Barth). Skamenjeni smo pred ovom slikom koja dočarava skučenost groba, njegovu hladnoću i tamu, tešku gornju ploču koja ne da van ustajalom zraku koji već zaudara na početak procesa raspadanja i čiju težinu kao da možemo osjetiti. To je ambijent koji pruža grob, a koji mrtvome nimalo ne smeta, jer sada sve ono što je bio odlazi u ništavilo u kojem nema nikakvog smisla. Perspektiva, alat u rukama umjetnika koji služi da bi se dočarla realnost, kao da je istjerala božansko – veli jedan autor – jasno omeđivši linije groba (Gatrall). U ovaj prostor sada više ništa ne može ući, niti iz njega izaći. Čovjeku, kome su do juče pripadala sva prostranstva planete, šume i livade, mora i planine, rijeke i jezera, sa svim živim stvorenjima i bićima, sada pripada ovaj grozomorni prostor, malo veći od zapremine njegova tijela.
Na ovom samotnom mjestu više nema ni ljudi, na slici nema onih koji oplakuju mrtvoga kao kod drugih slikara. Odbija se mogućnost da prisustvo ljudi, pa čak i onih najbližih, čini bilo kakvu razliku. Njima, kao da Holbajn (ili sama smrt) zabranjuje da budu prisutni.
Težina raspeća, punina prokletstva koje ono donosi, neumoljivo se očitovala u ovoj slici. Izopćenje, ne samo iz Knjige živih već i iz Knjige Izabranih, “jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu” (Gal 3, 13). Smrt, kao osudu koja visi nad glavom svakog čovjeka, doživljavamo u svome krajnje pobjedonosnom izdanju gledajući u mrtvo tijelo Krista. Ako joj nije pobjegao najbolji od nas, kakve su naše šanse? Grob, sa svim svojim jezivim osobinama, koji kao magnet privlači naše tijelo iz dana u dan i čijim se silama, ma šta god radili, ne možemo oduprijeti, spremno čeka svakog od nas.
Samo jedan detalj na Holbajnovoj slici ostavlja prostor da bi se moglo pomisliti da slika predstavlja nešto više. Kristove otvorene oči i usta koje su sigurno ralistično prikazan fenomen mrtvačke ukočenosti (rigor mortis), u očima maštovitog posmatrača mogu se, u treptaju oka, učiniti i kao trenutak prvog dubokog udisaja, onog kakav nesvjesno napravimo nakon dubokog sna ispunjenog košmarom.
Odavno je poznata stvar da kršćanska vjera nije vjera u besmrtnost već u uskrsnuće. Takva vjera, u svome ispoljavanju, ujedno prihvata i prolazi kroz tragediju smrti. Apostol Pavle piše vjernicima u Rimu, Sa Kristom smo umrli i ukopani…(Rim 6,4)
Razmislite za trenutak o svojoj prolaznosti. U svjetlu ove stvarnosti, da li trebate napraviti neke korekcije u odnosu prema životu, prema onima sa kojima provodite najviše vremena, vašoj djeci, porodici, prijateljima itd. Trebate li promjeniti odnos prema karjeri i očekivanjima od života? Na kraju, teško je izbjeći ono najvažnije pitanje, da li trebate promijeniti svoj odnos prama Onome koji je rekao: Ja sam uskrsnuće i život! Ko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će?