U Isusa Krista, Gospodina našega (II)

(Ranije objevljeno 27.03.2020.)

Čitanje: I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, (Apostolsko vjerovanje)

Razmišljanje: Pokušavam da upotrijebim ovo vjerovanje, Apostolsko vjerovanje berem jednom, svaki dan kada se molim. Iako ove riječi nisu moje, shvatio sam da je molitva za mene do te mjere važna da je ne mogu sprovoditi sam. Pokušaji da održim molitveni život na temelju sopstvenih misli i ideja, bez obzira koliko sam blizu Bogu ili ispunjen Duhom, jednostavno me vode u ponavljanje vlastitih duhovnih bolesti. Nije dovoljno; trebam više. Trebam pomoć onih koji su išli ispred mene. Trebam mudrost onih Drevnih.

I tako, dolazim do ove izjave; ovog članka vjere; “Vjerujem u Isusa Krista, Njegovog jedinog Sina, našeg Gospodara”, pa zastanem da udahnem te iznova razmotrim veličinu ove izjave. Reći; “Ja vjerujem”, često može označavati mentalni uspon prema nekoj propozicijskoj istini, nečemu što je već u mojoj glavi – vjerovanju! Kao na primjer, Biblija tako kaže, ja to vjerujem i to je to. Ali ne; ova izjava zahtijeva puno više od mene, neće mi dopustiti da ostanem u svojoj glavi. Ovdje izjavljujemo da je čovjek, Isus, bio Božji jedini sin. I to na takav način na koji drugi ljudi nisu Njegovi sinovi i kćeri. Na drugi način, mi smo sigurno sinovi i kćeri Živoga Boga (Ps. 82,6), ali u Isusu iz Nazareta Bog je zakoračio u čovječanstvo, u naš slomljeni i povrijeđeni Svijet. Bog sa nama, Bog utjelovljeni; kako je pisac Pisma Hebrejima rekao; “On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje,“(Heb 1,3).
Pa, zar mogu onda mogu, samo u svojoj glavi pojmiti moje vjerovanje? Ovo je Bog koji je postao ono što sam ja da bi ja mogao postati ono što je On, kako su to crkveni oci razumjeli. Ovo je Bog koji je u tom Utjelovljenju, u tom postavljanju svoga šatora u ljudskoj istoriji, premostio svemir, potražio nas u žbunju (Post.3,8), gdje smo sakrivali svoju bolest i sramotu, pronašao nas, izveo nas, iscjelio i obnovio.

Ovaj dio Apostolskog vjerovanja, je u suštini ekstenzija onoga što bi moglo biti najranije kršćansko vjerovanje: “Isus Krist je Gospod” (Fil. 2,11). Jednostavna ali opasna proklamacija da Cezar nije Gospod, zato što Isus jeste. Ovo nije nešto što su naši preci u vjeri vjerovali samo u svojoj glavi. Dobra vijest da je Isus bio, i da jeste Kralj, bilo je nešto čemu su potpuno predali sebe, čemu su dali prisegu da će za to živjeti i umrijeti. Proglašavajući da je Isus Gospodin ulazimo u novu stvarnost u kojoj je On Kralj. Čudna i predivna stvarnost Kraljevstva Božjega, Kraljevstva koje je u potpunosti prisutno, ali još nije u potpunosti otkriveno.

Molitva: Oče, svojim kolebljivim vjerovanjem i vjerom koja zna posrnuti, danas se obraćam Tebi i usmjeravam svoj život prema Tvome Kraljevstvu. Gospode Isuse Kriste, Ti si moj Kralj; ojačaj me da živim kao da je to istina. Duše Božji, privuci me u zajedništvo s mojim Ocem i mojim Bratom da budem istinski živ. Amen

Fotografija: Pars Sahin on Unsplash

Apostolsko vjerovanje

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,  mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih;  uzašao na nebesa,  sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;  odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,  zajedništvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Posted in Tekst za dnevnu pobožnost.