‘Oče naš, koji jesi na nebesima,…
Moje prvo sjećanje iz djetinjstva seže u neku daleku prošlost koju nisam u stanju ni precizno smjestiti. Možda sam imao 2 ili 3 godine, nisam siguran, ali znam da je bila noć, da me je uho jako boljelo i da me je tata, onako u panici, brzo i nervozno, na ramenima nosio u Dom zdravlja. Plakao sam i govorio: “Tajko, umrijet ću ti!“ Sjećam se da je i on plakao i tješio me, gotovo trčeći da stignemo doktoru što prije.
Na žalost, vremenom se naš odnos jako pogoršao i često nisam mogao računati na njega. Umro je u januaru ‘91, relativno mlad čovjek, i, iako već dugo nismo imali dobar odnos, njegov odlazak mi je slomio srce. Nedostajao mi je…
Prije manje od dva mjeseca, našao sam se u takvom stanju da sam doslovce mislio da neću preživjeti taj dan. Jednostavno, pritisaka je bilo više nego sam mogao nositi. Nekako, došla je noć, krenuo sam po običaju u kuhinju, da se pomolim prije odlaska u krevet, znajući da nemam ni snage, ni riječi, ni volje da izustim bilo šta.
Jednostavno, kleknuo sam i rekao: “Tajko, umrijet ću ti.“ Za ovih 31 godinu hoda sa Gospodom, nikada nisam dobio brži odgovor. Sve zajedno je trajalo možda 3 sekunde. Na molitvu je kleknuo jedan čovjek, za par trenutaka je ustala potpuno druga osoba. Moj Tata je jednostavno digao sve moje terete i na spavanje sam otišao u potpunom miru. On je nevjerovatan!
Ko zna koliko puta me je nosio na ramenima, ne samo od ljeta 1991., kada sam mu predao svoj život, nego i ranije, dok ga nisam poznavao!? Vjerovatno je i te noći prije skoro 60 godina nosio i mog oca i mene, zajedno. Nosi i danas, nosit će i sutra. Sve nas.
Šta god ove sedmice život stavi pred vas, niste sami. Rekao nam je: “Nikada vas neću napustiti; nikada vas neću ostaviti.“ (Hebrejima 13,5)
Oče, hvala Ti za Tvoju blizinu, ljubav i brigu. Hvala da Te možemo zvati Tata jer si nas usvojio i prigrlio. Hvala Ti da si dobar Otac i da si uvijek s nama, nikada nas nećeš ostaviti niti zapustiti. Volimo te.