Čitanje: Koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice (Apostolsko vjerovanje)
Razmišljanje: Kršćanska vjera temelji se na događaju u jednom trenutku ljudske historije, događaju koji se tiče čovjeka, Isusa iz Nazareta. Ovaj dio Apostolskog vjerovanja skreće nam pažnju na početak te historije, početak koji je Crkva proslavila prije samo nekoliko dana, 25. Marta, praznikom Blagovijesti. Pravoslavni vjernicie ovaj praznik slaviće 7. Aprila, pa ukoliko ste ga propustili, imaćete drugu šansu! U našim evanđeoskim (ili pentekostnim/ karizmatskim) krugovima unutar kršćanske porodice, često se ne upuštamo u slavlja i obilježavanje ovih praznika, možda nam se čini da su isuviše religiozni. Pa ipak, ja mislim da postoji veliko blagu u obilježavanju ovakvih dana, koji naglašavaju značajne trenutke u historiji u kojima je Bog na poseban način radio među ljudima, a to blago leži u tome da usmjerimo naše misli prema onome što je On činio tada, i onome što nam poručuje danas.
U priči koju nam priča doktor Luka (Lk 1:26-39) vidimo jednu mladu djevojku iz siromašne obitelji , u nekom beznačajnom gradu kojoj, kao grom iz vedra neba, poruku donosi vrlo čudan, čak i zastrašujući glasnik. Anđeo joj donosi vijest koju danas mi čitamo u svjetlu velikih ekumenskih sabora u Niceji i Kalcedoniji, i shvatamo nešto od realnosti Trojstva kroz ono što će po njoj desiti, ali ona u tome trenutku nije mogla imati ni najmanje razumjevanje svega toga. Ono što je ona mogla čuti bilo je nešto što je imalo veze sa nadom u Mesiju, koju je Izrael imao kroz vijekove i da će, na neki način koji će joj uveliko zakomplikovati, da ne kažem i ugroziti život, biti upletena u to.
Njena hrabrost u podlaganju svoje volje Bogu nije mogla biti tako jednostavna i lagana kao što to nekada pročitamo u kratkom izvještaju Evanđelja, nego je to bio nevjerovatan čin hrabrosti i samoodricanja; “Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi.” Istu karakteristiku vidimo i u životu njenog sina Isusa, kroz sav Njegov život, a najviše u Getsemanskom vrtu, neposredno pred pogubljenje na Golgoti, kada je molio “Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali neka bude Tvoja, a ne moja volja.”
Isus iz Nazareta bio je oblikovan na dobar način, od samog početka. Naučio je kako se odreći sebe samog – Kenosis – od svoje majke, koja je, odlučujući da se podloži Božijoj volji, učestvovala u Njegovom planu otkupljenja svijeta, koja se ispraznila od sebe same i postala Theotokos – Bogorodica.
I tako, vraćam se na Apostolsko vjerovanje, i na priču o Blagovijestima, i pitam: Šta to Bog govori meni, ili možda nama? Moj osjećaj je poziv, ne da se divimo, niti da čak i slavimo djela ove mlade Jevrejke iz prvog vijeka sa sigurne distance, nego da je imitiramo. Da je imitiramo u nejnom samoodricanju, u njenom stavu nesebičnog davanja sebe i da se, posebno sada, u vremenu kada je toliko toga neizvjesno i kada se mnogi osjećaju tako blizu predaju svojim strahovima, sklonimo u sjenu svoga Oca (Lk 1,35 i Ps 91,1), te da, skupa s njom, kažemo: “…neka mi bude prema tvojoj riječi.”
Molitva: Oče nebeski, u strahu i drhtanju sklanjamo se u Tvoj zaklon i molimo Te da nas zakriliš. Još jednom se stavljamo u Tvoje ruke i, kao Tvoje ponizne sluge, koje si pozvao u prijateljstvo sa sobom, kroz Tvoga Sina, Isusa Krista, molimo: neka nam bude po Tvojoj riječi. Amen.