Čitanje: Posatanak 11:1-8
Razmišljenje: Jezik, kao čudesan kognitivni i socijalni fenomen, u srcu je rađanja crkve. Jezik nam je dan da bi komunicirali, pohranjivali i prenosili znanje. Jezik povezuje ljude u zajednice. Jezik je ključni instrument putem kojeg se gradi kultura svake društvene grupe. Dok je u Babilonu Bog pobrkao jezike, na Pedesetnicu je Bog okupio ljude svih jezika i ujedinio ih. U Babilonu su jezici bili nerazumljivi. Na Pedesetnicu, jezici su bili razumljivi. Shvaćate li sada ideju kršćanskog razumijevanja događaja na dan Pedesetnice?
Mnogi smatraju da je Pedesetnica preokret babilonskoga prokletstva pobrkanih jezika. To bi značilo da je jedna dobra ideja u prošlosti krenula naopako. Ako je tako, mogli bismo očekivati da će se, na kraju Biblije, eshatološka drama završiti ujedinjenjem svih naroda pod jednim jezikom. Da li je to zaista tako? Pođimo u tekst knjige Postanka gdje čitamo: Onda rekoše: »Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!« (Post. 11:4). Obratite pažnju na zadnji dio navoda: „Da se ne raspršimo po svoj zemlji!“ Klasično čitanje teksta, donekle sa pravom, identificira problem u pokušaju čovječanstva da se izjednači sa Bogom – pribavljajući ime za sebe. Ali ovdje nam postaje jasno da je ono što se protivi Božjem naumu očituje u želji čovječanstva da se grupiše na jedno mjesto u strahu da ne bude raspršeno po svoj zemlji (Post. 1). Stoga je Bog pobrkao govor ljudima i tako ih raspršio po licu zemlje. Konfuzija jezika je bila dobra stvar. Omogućila je čovječanstvu da ispuni Božji zadatak za njih, da nastave ispunjavati zemlju. Ali, ispuniti zemlju nije kraj sam po sebi. Apostol Pavle nam u čuvenom govoru na atenskom Areopagu otkriva Božji drevni naum. Čovječanstvo je raspršeno po licu zemlje da bi tražilo i našlo Boga, jer On ni na jednom kraju planete nije daleko od nas. (Dj. 17: 26). Raznolikost jezika i granice među narodima koje postoje i zbog različitih jezika, pomažu čovječanstvu da se kreće ka istini i, konačnom susretu sa Bogom. Različiti jezici su, kako vidimo, sredstvo Božjeg djelovanja među narodima. Na Pedesetnicu, Bog počinje ujedinjavati sve narode pod Mesijom/ Kristom ali ne dira u njihovu jezičnu raznolikost.
Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! (Iza. 66:18b)
Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! (Otk. 7:9)
Budući da je ovo tekst za dnevnu pobožnost, ostaje pitanje njegove praktične primjene u životu kršćana. Jedan od načina na koji možemo razmišljati je sljedeći: Ako smo poput većine ljudi, onda se svim silama opiremo promjenama. Što je promjena veća, to joj se više opiremo. Naravno, ovo se ne odnosi na situacije u kojima smo visoko motivirani. Bolje radno mjesto, veća primanja, udobniji život ili potraga za partnerom potiču nas da se pokrenemo. Ali Božji glas, Njegova Riječ, Njegove zapovijedi, teže doživljavamo kao dovoljno vrijedan poticaj za promjenu i pokret. I rana Crkva je imala svoje iskustvo Babilonske kule. Donekle uspavana u početnom uspjehu propovijedanja evanđelja, stavili su na stranu Isusov naputak da će mu biti svjedoci u Jeruzalemu, Judeji, Samariji i do kraja svijeta (Djela apostolska 1:8). Bilo je potrebno da crkva doživi veliko progonstvo u Jeruzalemu da bi se vjernici konačno pokrenuli. Rezultat je bio veliko probuđenje u Samariji i početak misijskog djelovanja koje je crkvu odvelo sve do Rima.
Molitva: Gospode, svjesni smo da se često opiremo promjenama. Želimo da tvoj glas, tvoja Riječ i tvoje zapovijedi budu dovoljan poticaj za nas da se pokrenemo. Pomozi nam da ne budemo uljuljkani u trenutačne uspjehe ili udobnosti, već da budemo poslušni tvom pozivu da budemo svjedoci tvoje ljubavi u našem susjedstvu, našoj zajednici i do kraja svijeta. Podari nam hrabrost da se suočimo s progonstvom i da se ujedinimo u misijskom djelovanju, kako bismo donijeli tvoje svjetlo i ljubav svima oko nas. Amen.