Čitanje: Matej 6, 11
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
Razmišljanje: Vrlo često razlog zašto mi se neko dopada navodim ovako: „Sviđa mi se što je normalan.“ Možda bi za nekoga taj argument zvučao slabo, ali za moje kriterije je od ključne važnosti.
Iskreno vam kažem, od kada sam upoznala Boga, ne prestaje me oduševljavati. Fantastično je neiscrpno bogatstvo Njegove osobnosti. Fantastičan je spoj nespojivoga u Njemu. Fantastična nadnaravnost Njegove prirode. A opet, fantastično je normalan. Sviđa mi se što Ga ta „normalnost“ čini bliskim nama, ljudima. Normalno je da imamo potrebe, i Isus to proglašava legitimnim. On nas vidi kakvi jesmo i potpuno nas prihvaća. Kaže, u redu je imati potrebe, a potom, u Mt. 7:7 (Lk. 11,9), kaže: „tražite i daće vam se“. On je došao za čovjeka, tjelesnog, sa potrebama, čovjeka u punom smislu značenja toga pojma. U Iv. 10,10 Isus kaže da je došao da bismo imali život, život u obilju.
Isus je normalan zato što ne očekuje od nas da budemo ono što nismo, nego nam pokazuje kako da se ispravno postavimo iz onoga što jesmo. Ne očekuje od nas da budemo neki fanatični isposnici, nebeski pozicionirani, zemaljski neupotrebljivi. Mi imamo potrebe, i dolazimo Mu opterećeni našim potrebama. On je naš Otac sveti, koji nam želi najbolje. To je ono što smo usvojili iz prethodnih stihova. Zato zapravo logično slijedi da je pravo mjesto na kojem tražimo ispunjenje naših potreba upravo tu, kod Njega. Ponovo možemo vidjeti kako tekst molitve „Oče naš“ slaže stvari, jednu po jednu, na svoje mjesto.
Molitva: Oče, hvala Ti što razumiješ da smo samo ljudi. Ljudi koji imaju potrebe. Hvala ti što na naše potrebe ne gledaš sa prezirom, nego si spreman iskoračiti da ih ispuniš. Hvala Ti što si došao da „ovce imaju život, i to u izobilju“. Hvala za svaki dobar savršen dar koji dolazi od Tebe. Danas molimo, daj nam kruh naš svagdanji, daj nam da radosno primimo iz Tvoje ruke. Hvala što nismo siročad, što Te imamo za Oca koji proviđa. Amen.