Čitanje: Matej 6,9
Vi, dakle molite ovako:”Oče naš…”
Jedna od prvih uspomena koje imam na svog tatu je kako me sagnut, raširenih ruku čeka da dotrčim kako bi me zagrlio. Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala dok trčim jer sam znala da je to mjesto potpune sigurnosti, jer tata bi me uvijek podigao i nosio do vrata naše kuće. Gledala sam svijet iz neke sasvim nepoznate, visoke perspektive, koju sam mogla imati samo u njegovom zagrljaju.
Isus nas uvodi u jednu duhovnu dimenziju komunikacije s nebeskim Ocem. I riječi kojima započinje ovu komunikaciju su “Oče naš”. Zanimljivo je kako ova molitva ne počinje sa Gospodaru naš, Stvoritelju naš, ili Bože naš. Isus, kroz ovaj primjer, počinje uspostavljajući intimni, prisni, roditeljski odnos između molioca i Oca.
S vremenom se moj odnos sa tatom jako promjenio. Više mu ne trčim u zagrljaj i ne gledam svijet iz njegove perspektive. Između nas je čitav jedan svijet isprekidane i pokidane komunikacije. To me podsjeća na moj odnos s Bogom, i na to kako često ne želim da Ga vidim kao tatu koji se saginje, spušta na moju razinu, čeka da me zagrli i da mi pokaže svijet onako kako ga On vidi. Negdje na pola puta se naša komunikacija izgubila.
Usprkos tome, Bog, za razliku od naših zemaljskih očeva, neće odustati od nas. On zna kako popraviti taj prekid u komunikaciji. Sve što mi trebamo učiniti je da počnemo trčati prema Njemu.
Molitva: Oče naš, danas se podsjećamo na to kako si Ti taj koji je odlučio da dođeš među nas i pokažeš nam svoju ulogu u našem odnosu. Ti želiš da Te mi gledamo kao tatu koji jedva čeka da mu dođemo u zagrljaj. Oprosti mi jer puno puta ne želim taj zagrljaj, niti želim da vidim svijet iz Tvoje perspektive. Ipak, Ti znaš da ja duboko u sebi, čeznem za tvojom ljubavi i za sigurnosti koju imam u Tebi. Pomozi mi da Ti se približim i podsjeti me kako je lijepo biti u Tvom zagrljaju.