Doista,
svako je tijelo kao trava,
sva mu slava ko cvijet poljski:
sahne trava, vene cvijet,
ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka.
1 Petrova: 1:24-25
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Psalam 103:15-16
Sedam drevnih kršćanskih praksi ili disciplina, koje dolaze izravno iz judaizma i učenja rane crkve, čvrsto stoje kao nezamjenjivi putokazi prema uključivanju naše vjere u svakodnevni život ispunjen ljudskim, psiho-fizičkim aktivnostima. Svaka od tih praksi je, drugim riječima, sredstvo putem kojeg mi kao vjernici možemo utjeloviti svoju vjeru. Vjera postaje dio naše stvarnosti koju svakodnevno doživljavamo i proživljavamo u našim tijelima, kao i u našim umovima.
Jedna od ovih praksi je post. Post je prirodan odgovor vijernika suočenih sa važnim odlukama, ozbiljnim izazovima i nepredvidivim okolnostima. To nije sredstvo za postizanje određenog cilja. Post nije instrument, nije garancija da će se desiti ono čemu se nadamo i nikako ne smije postati sredstvo duhovne manipulacije. Post je reakcija na ono što se dogodilo i što se događa. To je odgovor tijela usred dokolnosti koje ne možemo razumjeti ili kontrolisati. Kršćanski autor Dallas Willard piše kako postom potvrđujemo našu potpunu ovisnost o Bogu tako što u Njemu otkrivamo izvor održavanja života važniji od hrane. Pored ‘kruha,’Božja riječ, koja izlazi iz Njegovih usta, je osnovna tvar koja održava naš život (Matej 4:4).
U jednoj propovijedi, sveti Augustin potiče vjernike riječima, post čisti dušu, uzdiže um, tijelo podvrgava duhu, čini srce raskajanim i poniznim, rasipa oblake pohlepe, gasi vatru požude i pali pravu svjetlost čednosti. Ponovno se vrati u sebe.
Pogledajmo u sebe i oko sebe. Nalazimo li dovoljno razloga za post, kao prirodan odgovor na stanje koje zatičemo?
Fotografija Lucas van Oort on Unsplash